Po nekim objektima Mars je sličan Zemlji. Tu se ubrajaju ugasli vulkani, njih par desetaka,
a većinom su na sjevernoj polutki. Najveći je vulkan Olympus Mons (Olimpska gora), koji se diže 26 km
iznad okoline. Na vrhu gore nalaze se u krugu od 70 km, lavom ispunjene kaldere, a skrutnuta lava oblikuje
podnožje u krugu od 600 km. Rub tog područja je strmina koja se ruši 2 - 4 km. Uz njegove se padine često
dižu bijeli oblačići. To je najveći vulkan u Sunčevu sustavu. starost mu se procjenjuje na 2,5 milijardi godina.
Olimp se nalazi u predjelu Tharsis Montes (Tarsejsko gorje), uz ove veće vulkane: Arsia Mons (Arsijska gora),
Pavonis Mons (Paunova gora), Ascraeus Mons (Askarska gora). Površine na kojima se vulkani koncentriraju
povišene su naslagom lave. Thersis je visoravan koja se diže nekoliko kilometara iznad srednje razine. Ti su vulkani
slični havajskim (štitastim) vulkanima. Drugi oblik vulkana nije drugdje poznat - radi se o plitkim, tanjurastim formacijama,
paterama. Alba Patera (Bijela patera) proteže se 2000 km, a vrh se diže svega 5 km.
Opća geološka situacija Marsa karaktirizirana je razlikovanjem dviju polutki, kojima granica ide pod kutom od 35°
preko ekvatora, pa se može govoriti o sjevernoj i južnoj geološkoj polutki. Južna je u prosjeku 2 - 3 km viša od sjeverne,
što je u vezi s različitom gustoćom kore. Na sjeveru prevladava bazalt, koji je veće gustoće od granita i zato ima niži
ravnotežni položaj: tu je kora u stvari prelivena lavom, a time su uništeni stariji krateri. U usporedbi sa Zemljom, Mars je
geološki mnogo manje aktivan. Veliki vulkani razvijali su se u odsustvu horizontalnih pokreta kore - loji su prisutni
u Zemljinoj kori i koji su uzrokom naboranih gorja. No geološki procesi doveli su na Marsu do osobitih pojava: Kanjona,
terena s kaotičnim rasporedom planina i dolina, te vijugavih kanala.
Najveći splet kanjona Valles Marineris (Marinerske doline) dug je 4500 km, širok 100 - 200 km, a dubok 6 - 7 km.
Posebna su pojava vijugavi kanali - meandri, koji se granaju i imaju "pritoke" i posve podsjećaju na vade - usahle rijeke.
Mineraloški sastav Marsova tla određen je uglavnom kremenom (SiO2) i limonitom (Fe2O3·H2O). Limonit daje površini karakterističnu crvenu nijansu. Kemijska analiza pokazala je 50% O, 21% Si, 13% Fe, 5% Mg, 4% Ca, 3% Al, 3% S, zatim Ti, P, K, Cl i drugih elemenata. Sastav je sličan srednjem sastavu Zemljine kore, s time što Mars ima Mnogo više sumpora. Građa Marsove unutrašnjosti razlikuje se od Zemljine kore zbog mnogo manje mase. Kora je debela oko 100 km, bogata silicijem i aluminijem, a siromašna magnezijom. Ispod nje je plašt s feromagnetskim silikatima, dok se jezgra, koja ima polumjer od 1700 km, sastoji vjerojatno od rastaljenog troilita (željeznog sulfida). Magnetsko polje je 500 puta slabije od Zemljinog. Smjer magnetskog polja suprotan je smjeru Zemljinog magnetskog polja, s obzirom na polove vrtnje.
Marsova atmosfera ima površinski tlak od otprilike 7 milibara odn. 0.007 od prosječnog tlaka na površini zemlje,
i širi se obuhvačajući podrućje ionosfere na visinama između 100 i 300 km. Dnevne površinske temperature
rijetko dostižu vrijednosti iznad 0 °C (273K), osim za vrijeme ljeta u južnoj hemisferi kada temperatura moze biti i
20 °C (293K). U večini krajeva, temperature prije izlaska Sunca se spuštaju i do -140 °C.
Testovi letjelica Viking su pokazali da se atmosfera sastoji uglavnom od ugljik-dioksida (95%), uz nitrogen (2.7%), argon (1.6%), kisik (0.15%), varijabilne tragove vodene pare i tragove ugljik-monoksida, kriptona i ksenona. Vodene pare se ponekad zalede tvoreči oblake ledenih kristala, posebno iznad visokih topografskih podrucja poput vulkana, ili se kondenziraju kao magla u niskim područjima kao sto su Hellas Planitia i Valles Marineris. Raznoliki oblaci, leewaves, cirusi, orografski nastali oblaci, su glavni dio meteorologije planete. Sveobuhvatnije surface obscurations desavaju se za vrijeme pjescanih oluja koje znaju obuhvatiti / koje ponekad obuhvate cijelu planetu. More extensive surface obscurations occur during dust storms, which can engulf the entire planet. Takva situacija se desila i 1971., pocetkom misije Mariner 9 i u 1977., za vrijeme m isije Viking. Globalne pjescane oluje se mogu odvijati prije perihela i nakon dolaska ljeta u podrucje juzne hemisfere, i mogu distribuirati cestice do visina vecih od 40 km, uz trajanje od nekoliko mjeseci. No ipak, globalne oluje se ne desavaju svake Marsove godine.
Mars nema pojaseve radijacije i ima slabo magnetsko polje, jako najviše 0.2% u usporedbi sa zemljinim, sto upučuje na nedostatak jezgre od topljenog nikla i željeza - mozda uopče nema željeznu jezgru. Svejedno, površinske stijene su bogate željezom i lice na minerale haematita i magnetita, bojeći površinu planete u crvenu.
Satelite Fobos (Strah) i Dejmos (Užas) otkrio je A. Hall 1877. godine. Fobos je bliži i oko Marsa obiđe za 7 h 39 min, stoga brže i obiđe Marsa nego što se sam Mars obrne. Zato on izlazi Marsu na zapadnom horizontu! Oba satelita okreću Marsu uvijek jednu stranu.
| Trajanje orbite: 7h 40min | Trajanje orbite: oko 30h |
 |
 |
| Phobos (udaljen 9380 km od Marsa) | Deimos (udaljen 23462 km od Marsa) |
Prema snimkama iz letjelica Fobos je nepravilna gromada dimenzija 27 km × 21 km × 19 km, a po sebi nosi mnogobrojne kratere i usporedne jarke. Dejmos je manji, a jednako nepravilan, s dimenzijama 15 km × 12 km × 11 km, i također je izrovan kraterima. Tlo i manji krateri gotovo su mu izgubljeni pod slojem prašine. Sateliti imaju mali albedo, 0,5. Po svojstvima ta dva mjeseca ulaze u red planetoida. Oko njega gibaju se praktički kružnim stazama, u ravnini njegova ekvatora.
